BIBLIJSKA PORUKA DANA

POHOD BLAŽENE DJEVICE MARIJE

     Ponedjeljak, 31. svibnja 2010.

Lk 1,39-56

39Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. 40Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. 41Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga 42i povika iz svega glasa: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! 43Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? 44Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. 45Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" 46Tada Marija reče: "Veliča duša moja Gospodina, 47klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, 48što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. 49Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! 50Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. 51Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. 52Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. 53Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. 54Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: 55spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka." 56Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

PRAVI IZVOR SREĆE I BLAŽENSTVA

Lk 1, 39-56

Marija, netom postavši Bogonositeljicom, otvara vrata svoga doma i zapućuje se u judejsko gorje. Sreća se ne da zatomiti, ona se mora dijeliti s drugom sretnom majkom, nerotkinjom. Gdje Duh zahvaća, on otvara širom vrata, svjetlo sja u tmini, sunce dolazi nakon noći. Luka, vođen Duhom, smješta Mariju na početak Evanđelja ali i Djela apostolskih. I u Djelima otvara Duh vrata mjesta gdje bijahu okupljeni, milost se širi, nezaustavljivo. Marija je s Duhom konaturalna, anđeo je oslovljava s ‘Milosna’ (keharitomene), postaje objavom trojstvenog Boga, zaručnicom i posudom Duha, nositeljicom Sina. Marija se zapućuje Elizabeti kao vidljivu znaku što ga joj je sam Bog po vjesniku dao: Bogu nije ništa nemoguće! I iz usahla panja moguće je da izbije izdanak, tako isto i iz usahla krila jedne starice može se roditi dijete. Kao da joj želi reći: “Ako ti se čini nevjerojatnim postati majkom bez muža, onda hajde, zaputi se Elizabeti, pa se uvjeri u jedno drugo božansko čudo!”

Prije bilo koje izmijenjene riječi, nakon uobičajenog ‘šaloma’, Marija ostaje preneražena čudom koje doživljava. Elizabeta na samu riječ i pozdrav prepoznaje duhovsku zbilju u Mariji, čudo bogomaterinstva. Korijen prave mariologije (tj. nauka i štovanja Marije) nalazimo u Elizabetinu postupku. Duh se samo po Duhu prepoznaje. Nebesko nebeskim, zemaljsko zemaljskim. Marijin glas zapaljuje iznutra Elizabetu, sam glas posreduje novu zbilju. Osoba je u glasu. Duh je u glasu. Jedan je poznati filozof znao reći: “Progovori, prozbori pa da te vidim.” Očima se vidi vanjština, ali je tek u melodioznosti, tonu, izričaju sadržana osoba, srce. Ono što čovjek u sebi nosi.

To što Marija čini u Elizabetinoj kući samo je preduhitrivanje onog što će njezin Sin kasnije reći svojim učenicima: da, kad u koju kuću uniđu, najprije joj zažele ‘mir’ (usp. Lk 10,5sl). Nije to krilatica, nego način prenošenja zublje Duha, s čovjeka na čovjeka. Tko je sam ispunjen Duhom, on ga i na druge prenaša. Glas je neodvojiv od osobe. Ivan u ‘tami’ majčine utrobe, u zatvoru, čuje glas Marijin, odnosno Mesijin preko Marije, i klikće od radosti (učinit će to u Ivanovu evanđelju i kasnije: “Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša mu glas, od srca se raduje zaručnikovu glasu” — Iv 3,29: mislim da je vrijeme da naučimo čitati Bibliju višeslojno, a ne samo u jednoj protegi). Nakon što je čula Marijin glas, u kontrapunktu završava Elizabeta i scenu sa svojim mužem u hramu, i prizor s Gabrijelom u Nazaretu.

Dolazi vrijeme da Marija otvori svoja usta, i tek u tome trenutku izriče ona, nakon što je dobila potvrdu od starice da ono s anđelom nije tlapnja (prisjetimo se anđeoskih ukazanja u Starome zavjetu, poglavito u knjizi sudaca, gdje su ljudi u nedoumici glede nebeskih ‘glasnika’: a Marija živi u matici svoga naroda!), izriče Marija zanosno svoj ‘Magnificat’. Dotle nema ni riječi iz njezinih usta. (Vjerujem da svi suvremeni vidioci i ‘vidioci’ moraju imati Mariju za uzor: posvemašnja šutnja dok starica, Crkva, iskusna, koja u sebi nosi vrijeme i iskustvo, odnosno tisućljetno pouzdano iskustvo, prozbori, otvori svoja usta i rekne svoj pravorijek, Duhom nadahnuta. Jer hvalisanje s viđenjima i ukazanjima, odnosno ‘ukazanjima’, može škoditi i osobama i samoj stvari, ako je uistinu vjerodostojna!) Marija je osjećala nutarnju potrebu da nekome priopći svoju tajnu. Ali to joj nije ni trebalo, jer je tajna pohranjena u njoj smjesta ‘otkrivena’! Gotovo je suvišno zboriti o tome. Ljudi prepoznaju gdje je Duh i Istina. Po glasu (prisjetimo se i dječje bajke o Crvenkapici, vuku i baki, te bakinu, a zapravo glasu vuka, koji je progutao baku!). Ma koliko netko nastojao svoj glas izvještačeno dotjerati u prenošenju Poruke, neće dospjeti do srca i ušiju svog slušatelja, ako ga ne nosi život i nutarnje svjedočanstvo. Duh se utjelovljuje u glasu (zato Pavao kasnije i govori kako on posvuda širi ugodan miris Kristov - usp. 2 Kor 3 - riječju i djelom, cijelim svojim ponašanjem). Otvorimo li evanđelja i osluhnemo li njihov glas, vidjet ćemo koliko je i za Isusa i one oko njega važan upravo njegov glas. Osoba se po glasu prepoznaje. Glas odlučuje tko govori! Zavodnik ili vođa. Marijin glas, a potonje i glas Crkve, glas su Duha Božjeg. Možda je taj glas na trenutke suhoparan i težak, ali on na kraju usrećuje. Marija usrećuje Elizabetinu kuću svojim pohodom, porukom. Glas je ‘code’ za osobu. Stoga se Poruka mora naviještati glasnim glasom: pro- i oglašavati! To je izvorni način širenja Radosne vijesti i glasa.

Zato i za nas slaviti blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije znači: ugađati svoje uho i srce za Tajnu Boga u Mariji i njezinu daru svijetu, u Isusu. Osluškivati, i biti pozoran na Marijin glas, ne ušima, već srcem. Marijin glas nikad nije umuknuo u srcu Crkve. U tolikim ukazanjima. Molimo da prepoznamo glas i Duha što poručuje preko Marije Crkvi. Tu u srcu mora odjeknuti Marijin pozdrav, kao u Elizabeti, i naš odgovor zbog doživljene sreće preko Marije. Izvorna vrlina koja mora resiti vjernika sve nas jest čekanje. Očekivanje. Mi ne znamo što će doći, što će nas snaći, ali znamo Tko dolazi i koga nam Marija nosi: Isusa - Spasitelja. Zahvalimo joj iz srca i cijeloga bića!

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

9. tjedan kroz godinu

     Ponedjeljak, 31. svibnja 2010.

Mk 12,1-12

1I uze im zboriti u prispodobama: Čovjek vinograd posadi, ogradom ogradi, iskopa tijesak i kulu podiže pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. 2I u svoje vrijeme posla vinogradarima slugu da od njih uzme dio uroda vinogradarskoga. 3A oni ga pograbiše, istukoše i otposlaše praznih ruku. 4I opet posla k njima drugog slugu: i njemu razbiše glavu i izružiše ga. 5Trećega također posla: njega ubiše. Tako i mnoge druge: jedne istukoše, druge pobiše." 6"Još jednoga imaše, sina ljubljenoga. Njega naposljetku posla k njima misleći: 'Poštovat će sina moga.' 7Ali ti vinogradari među sobom rekoše: 'Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i baština će biti naša.' 8I pograbe ga, ubiju i izbace iz vinograda." 9"Što li će učiniti gospodar vinograda? Doći će i pobiti te vinogradare i dati vinograd drugima. 10Niste li čitali ovo Pismo: Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni. 11Gospodnje je to djelo - kakvo čudo u očima našim!" 12I tražili su da ga uhvate, ali se pobojaše mnoštva. Razumješe da je protiv njih izrekao prispodobu pa ga ostave i odu.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NARAŠTAJ BOGOUBOJICA I MAJKOUBOJICA

Ponedjeljak: Mk 12,1-12

Postoje u Markovu Evanđelju riječi iz Isusovih usta koje su do te mjere tužne i žalosne, turobne i sumorne, da ih čovjek najradije ne bi ni spominjao, ali su istodobno do  te mjere istinite, da se o njima mora govoriti. I upravo je jedna od tih Isusovih riječi i zgoda koju čusmo.

Cijela je prispodoba jedan veliki upitnik nad svim što se zbiva u Izraelu u to doba. Isus stavlja svojim sunarodnjacima i suvremenicima veliko zrcalo. Ovdje se može pronaći svatko. I obični čovjek, ali isto tako i oni koji žive u Hramu i od Hrama, upravo kao onaj starozavjetni svećenik Heli koji je imao dvojicu bezbožnih sinova. Oni su sebi uzimali najbolje dijelove žrtava, a Gospodinu prepuštali ono lošije. Pročitat ćemo to prije Samuelova poziva za proroka. Ljudi se žele igrati gospodara, a ne slugu; žele biti vlasnici a ne najamnici kojima je samo povjereno posluživati. Čini se to je sudbina Božjega kraljevstva kad dopadne ljudskih ruku, sudbina religije, svake religije, gdje je čovjek manipulator, gdje čovjek svoj položaj zlorabi i niječe. Namjesto da bude preko ljudskih ruku Bog velik i uzveličan, pojedinci žele s pomoću Boga biti sami veliki, istaknuti, znameniti.

Svatko tko je slušao gornje riječi iz Isusovih usta morao je spontano zaključiti: "Pa tu se misli i na mene!" Morao se prisjetiti proroka Izaije i njegove balade o vinogradu koji nije donio željkovani rod. I ondje Gospodin tužno zaključuje: "Izraelova kuća - to je vinograd Gospodina nad vojskama: On se nadao dobru djelu, a eto zlodjela; nadao se pravednosti, a eto zloća!" (Iz 5,7).  Upravo se u takvu stanju nalazi i sam Isus. Prijeti mu uhidba, osuda, smaknuće. Neprijatelji već zveckaju lancima i okovima, spletke i urote se podižu, čak je jedan od Dvanaestorice ponudio i svoje usluge protivnicima. Isus primjenjuje sliku na sebe i svoju sudbinu. Ali je slika istodobno i optužnica i utješnica. Isusova je sudbina tipično sudbina proroka.

Kad tumačimo ovu prispodobu, onda je obično stavljamo u šire povijesno surječje, u povijest spasenja. Bog okreće Isusovu sudbinu na dobro, on postaje Kamen - i spoticajni i zaglavni. Ali bismo mogli primijeniti je  i na mikrokozmos, uzeti prispodobu i kao sliku vlastite duše. U tom slučaju Isusova bi slika bila veliki upitnik nama samima, upitnik vlastitome životu.

Nije li svačija duša, svako srce, svaki život na stanovit način slikovito Božji divni vrt, perivoj,  vinograd koji nam je povjeren? On je gospodar moga života, tražit će od nas račun za život, dušu, srce. Što smo od njih uradili? Komu smo to mi iznajmili prostore svoga srca? I kakav plod donosimo u životu? Tko gospodari našim mislima, srcem, osjećajima? Sve su to temeljna životna pitanja za koja ćemo polagati račun na kraju pred Gospodarom života. Pa danas vidimo toliko razorenih egzistencija kojih su se dokopali zli gospodari te uništavaju Božje divno stvorenje i Božja bića.

Ovdje kao da se ponavlja onaj iskonski čovjekov pad u Edenu. Adam se želi osamostaliti, želi biti kao Bog, ali otkriva da je pred rajskim vratima naskroz gol. Sam sebi sprema svoju propast koja je neminovna.

Gospodin je već Edenski vrt zamislio kao divni perivoj u kome on može odmarati, šetati. Ali je čovjek prigrabio sebi, htio je svoju autonomiju, ne će da bilo tko njime gospodari, da mu bilo tko nameće ikakve propise i zabrane, ili da drugi uživa plod. Sjetimo se Adamova: "Ne želim služiti, ne želim gospodara iznad sebe!" Veliki je upitnik svakome od nas, kako postupamo s Božjim nasadom u sebi. Za povjereno ćemo jednom odgovarati, što smo učinili od svoje duše, srca, što smo tu nasadili, kako smo njegovali svoj vrt i tko je zapravo nama vladao. Tu je onda pitanje i nasada i korova koji se uvriježi ako čovjek ne podaruje dovoljno skrbi svojoj duhovnoj i duševnoj higijeni.

Međutim, imamo li pravo na utješne riječi s kraja prispodobe, ako kroz dvije tisuće godina kršćanstva nismo učinili svoj život pa ni svoj okoliš nimalo kršćanskim, gotovo nimalo ozračenima Kristovom riječju i osobom? Ne vjerujemo li svi daleko više u kulturu smrti i ubijanja nego u kulturu života i ljubavi? Na kraju, što je kultura? Ionesco je u svome čuvenome govoru za otvaranja Salzburških ljetnih igara 1972. proročki rekao: "Kultura je nedvojbeno samo zaslon ili paravan koji krije ili otkriva naš vlastiti strah pred bijedom, gađenjem, žalošću, strahom a ponajviše pred smrću". Njega je strah da se taj zaslon ne ukloni i svi se demoni na nas sruče. To je u konačnici krajnji ishod uzurpacije vlasti iz Božjih ruku.

I nije li svaki rat plod takva stava i odbijanja Božjih ponuda  u ovom ili onom obliku te uzurpacija Božje vlasti nad čovjekom i narodima? Nije li sav Božji govor kroz našu povijest bio govor utaman? I je li sama Božja strpljivost na izmaku? Što nam svima predstoji? Bog je kroz cijelu povijest slao svoje sinove, proroke, svece, putokaze u novu budućnost. U posljednjih stoljeće i pol kao da je došao do krajnjih granica svojih mogućnosti te nam namjesto pojedinih svetaca šalje zadnje što ima, svoju Majku da nas upozori na opasnosti koje nam prijete i da nam podsvijesti kolika je odgovornost na čovječanstvu ako se udalji od Boga. Tolika su njezina ukazanja samo završni Božji pozivi čovječanstvu na premišljanje vlastitih stavova. Inače prijeti svijetu i čovječanstvu katastrofa i propast. I što ako čovječanstvo u svome odbijanju Neba postane uz to što je sinoubojica također majkoubojica? Upravo bi to možda bio onaj eshatološki trenutak kad je i sama Božja strpljivost na samom kraju. Jer i ona ima svoje jasne granice.